Gledao sam večeras jako čudan film. Radi se o djevojčica koja ima psihološki poremećaj. Stvar je u tome da mozak radi suprotno njezinim željama i htjenjima. Između ostalog, ne može kontrolirati što govori: što joj je na umu, to joj je i na drumu.
Gledam je i vidim da joj to zadaje velike probleme. U isto vrijeme mislim, da je to ono što meni treba. Ne to da nekontrolirano govorim ono što mislim već da u pravo vrijeme kažem prave stvari; da ne šutim kada mi je načinjena nepravda; da se ne trudim biti pristojan kada treba biti muško, kada treba biti odrješit i možda bezobrazan.
Htio ja to nekad priznati ili ne, stalo mi je do tuđeg mišljenja, ali i do tuđih osjećaja i reakcija koje moje riječi i ponašanje mogu izazvati. Ali sada sam nešto naučio (netko me naučio), da dođe vrijeme kada čovjek sam sebi mora biti na prvome mjestu. I to nije sebičnost, nije umišljenost već baš suprotno. Jer, ako ne voliš sebe, kako ćeš voljeti druge? Ako ti nisi sretan i zadovoljan, kako ćeš nekoga dugoga učiniti takvim?
Želim lupit šakom o stol i kazat: ''Dosta! Mogu svašta trpjet i mogu dugo trpjet! Ali čemu sve to, ako može i bez toga?! Ne činim ni sebi ni tebi dobro! Prema tebi sam neiskren, a sam sebi štetim! Misli o meni što hoćeš, ali ja sebe volim! Nisam savršen, znadem, bez obzira koliko sam puta rekao da jesam. Sam dobro znaš, da je to šala. Ali to ne znači da od mene možeš praviti budalu i da možeš iskorištavati moju naivnost, jer ja na to tako gledam. Teške riječi, možda, ali tako mi se čini.
Ja nisam ničija publika pa tako neću biti ni tvoja. Jesi, prijatelj si mi, ne najbolji da ti odmah kažem, ali to ne znači da moram slušati tvoje gluposti. Da, gluposti! Mislim da su to gluposti. Slušati deset puta jednu te istu priču o nekim ljudima koji su živjeli prije osamdeset godina, a ne znam ih, je za mene glupost. Prvi put je bilo smiješno, ali već četvrti tužno. A de ne govorim o desetom!
I ne volim, kao ni ti vjerujem, da se o meni pričaju ružne stvari kad nisu istina. Ne prihvaćam olako i ne uzimam za svoje tuđe mišljenje. A ako stvarno misliš tako, onda mi nije jasno što se družiš s nekim kao što sam ja?!
I ne volim kad su ljudi ljubomorni na mene! Ne volim kad mi ljudi zavide! Ne volim kad ljudima nije drago što sam ja sretan! A čini mi se da to mogu mislit o tebi. Sam znaš o kojim situacijama govorim!
Uff, odmah sam lakši trideset kila, sad kad sam ovo izbacio iz sebe! Eto, to se u meni nakupljalo zadnjih nekoliko mjeseci. Dobro sam izdržao. Ali više nisam mogao šutjeti. Vidi, ne želim se prestati družiti s tobom nego ti samo kazati da postoje neke granice koje ne dam da se više prelaze. A ti si ih već davno prešao. Eto, oprosti što mi je trebalo ovako dugo da ti kažem.''
Ljut sam na sebe, jer ovo ovdje pišem, jer Tebi ovo govorim, kada znadem da je blizu mene taj koji ovo treba čuti. Daj mi snage da mu to kažem.
|